Chapter 6

  I otišavši odande, dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici.

 I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: "Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama?

 Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?" I sablažnjavahu se o njega.

 A Isus im govoraše: "Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu."

 I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih.

 I čudio se njihovoj nevjeri. Obilazio je selima uokolo i naučavao.

 Dozva dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima.

 I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu,

 nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.

 I govoraše im: "Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande.

 Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo."

 Otišavši, propovijedali su obraćenje,

 izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.

 Dočuo to i kralj Herod jer se razglasilo Isusovo ime te se govorilo: "Ivan Krstitelj uskrsnuo od mrtvih i zato čudesne sile djeluju u njemu."

 A drugi govorahu: "Ilija je!" Treći opet: "Prorok, kao jedan od proroka."

 Herod pak na to govoraše: "Uskrsnu Ivan kojemu ja odrubih glavu."

 Herod doista bijaše dao uhititi Ivana i svezati ga u tamnici zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa, kojom se bio oženio.

 Budući da je Ivan govorio Herodu: "Ne smiješ imati žene brata svojega!",

 Herodijada ga mrzila i htjela ga ubiti, ali nije mogla

 jer se Herod bojao Ivana; znao je da je on čovjek pravedan i svet pa ga je štitio. I kad god bi ga slušao, uvelike bi se zbunio, a rado ga je slušao.

 I dođe zgodan dan kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, časnicima i prvacima galilejskim.

 Uđe kći Herodijadina i zaplesa. Svidje se Herodu i sustolnicima. Kralj reče djevojci: "Zaišti od mene što god hoćeš i dat ću ti!"

 I zakle joj se: "Što god zaišteš od mene, dat ću ti, pa bilo to i pol mojega kraljevstva."

 Ona iziđe pa će svojoj materi: "Što da zaištem?" A ona će: "Glavu Ivana Krstitelja!"

 I odmah žurno uđe kralju te zaište: "Hoću da mi odmah dadeš na pladnju glavu Ivana Krstitelja!"

 Ožalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika na htjede je odbiti.

 Kralj odmah posla krvnika i naredi da donese glavu Ivanovu. On ode, odrubi mu glavu u tamnici,

 donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka materi.

 Kad za to dočuše Ivanovi učenici, dođu, uzmu njegovo tijelo i polože ga u grob.

 Uto se apostoli skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali.

 I reče im: "Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo." Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti.

 Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu.

 No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.

 Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.

 A u kasni već sat pristupe mu učenici pa mu reknu: "Pust je ovo kraj i već je kasno.

 Otpusti ih da odu po okolnim zaseocima i selima i kupe sebi što za jelo."

 No on im odgovori: "Podajte im vi jesti." Kažu mu: "Da pođemo i kupimo za dvjesta denara kruha pa da im damo jesti?"

 A on će im: "Koliko kruhova imate? Idite i vidite!" Pošto izvidješe, kažu: "Pet, i dvije ribe."

 I zapovjedi im da sve, u skupinama, posjedaju po zelenoj travi.

 I pružiše se po sto i po pedeset na svaku lijehu.

 On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi kruhove i davaše učenicima da posluže ljude. Tako i dvije ribe razdijeli svima.

 I jeli su svi i nasitili se.

 I od ulomaka nakupiše dvanaest punih košara, a i od riba.

 A jelo je pet tisuća muškaraca.

 On odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko, prema Betsaidi, dok on otpusti mnoštvo.

 I pošto se rasta s ljudima, otiđe u goru da se pomoli.

 Uvečer pak lađa bijaše posred mora, a on sam na kraju.

 Vidjevši kako se muče veslajući, jer im bijaše protivan vjetar, oko četvrte noćne straže dođe k njima hodeći po moru. I htjede ih mimoići.

 A oni, vidjevši kako hodi po moru, pomisliše da je utvara pa kriknuše.

 Jer svi su ga vidjeli i prestrašili se. A on im odmah progovori: "Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!"

 I uziđe k njima u lađu, a vjetar utihnu. I veoma se, prekomjerno, snebivahu;

 još ne shvatiše ono o kruhovima, nego im srce bijaše stvrdnuto.

 Pošto doploviše na kraj, dođu u Genezaret i pristanu.

 Kad iziđu iz lađe, ljudi ga odmah prepoznaju

 pa oblete sav onaj kraj. I počnu donositi na nosilima bolesnike onamo gdje bi čuli da se on nalazi.

 I kamo bi god ulazio - u sela, u gradove, u zaseoke - po trgovima bi stavljali bolesnike i molili ga da se dotaknu makar skuta njegove haljine. I koji bi ga se god dotakli, ozdravljali bi.