Dok se jednom oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera.

 Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže.

 Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.

 Kada dovrši pouku, reče Šimunu: "Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov."

 Odgovori Šimun: "Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže."

 Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale.

 Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.

 Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!"

 Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime,

 a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: "Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!"

 Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.

 I dok bijaše u jednom gradu, gle čovjeka puna gube! Ugledavši Isusa, padne ničice i zamoli ga: "Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti."

 Isus pruži ruku i dotakne ga se govoreći: "Hoću, očisti se!" I odmah nesta gube s njega.

 I zapovjedi mu: "Nikome ni riječi, nego otiđi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje kako propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo."

 Glas se o njemu sve više širio i silan svijet grnuo k njemu da ga sluša i da ozdravi od svojih bolesti.

 A on se sklanjao na samotna mjesta da moli.

 I jednog je dana on naučavao. A sjeđahu ondje farizeji i učitelji Zakona koji bijahu došli iz svih galilejskih i judejskih sela i Jeruzalema. A sila ga je Gospodnja nukala da liječi.

 I gle, ljudi doniješe na nosiljci čovjeka koji bijaše uzet. Tražili su da ga unesu i stave preda nj.

 Budući da zbog mnoštva nisu našli kuda bi ga unijeli, popnu se na krov te ga između crepova s nosiljkom spuste u sredinu pred Isusa.

 Vidjevši njihovu vjeru reče on: "Čovječe, otpušteni su ti grijesi!"

 Pismoznanci i farizeji počeše mudrovati: "Tko je ovaj što huli? Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?"

 Proniknuvši njihovo mudrovanje, upita ih Isus: "Što mudrujete u sebi?

 Što je lakše? Reći: 'Otpušteni su ti grijesi' ili reći: 'Ustani i hodi?'

 Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!" I reče uzetomu: "Tebi zapovijedam: ustani, uzmi nosiljku i idi kući!"

 I on odmah usta pred njima, uze na čemu ležaše i ode kući slaveći Boga.

 A sve obuze zanos te su slavili Boga i puni straha govorili: "Danas vidjesmo nešto neviđeno!"

 Nakon toga iziđe i ugleda carinika imenom Levija gdje sjedi u carinarnici. I reče mu: "Pođi za mnom!"

 On sve ostavi, usta i pođe za njim.

 I Levi mu u svojoj kući priredi veliku gozbu. A s njime bijaše za stolom veliko mnoštvo carinika i drugih.

 Farizeji i pismoznanci njihovi negodovahu i govorahu njegovim učenicima: "Zašto s carinicima i grešnicima jedete i pijete?"

 Isus im odgovori: "Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima.

 Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje."

 A oni mu rekoše: "Učenici Ivanovi, a tako i farizejski, počesto poste i obavljaju molitve, tvoji pak jedu i piju."

 Reče im Isus: "Ne možete svatove prisiliti da poste dok je zaručnik s njima.

 Doći će već dani: kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti, u one dane!"

 A kazivao im je i prispodobu: "Nitko neće otparati krpe s novog odijela da je stavi na staro odijelo. Inače će i novo rasparati, a starom neće pristajati krpa s novoga."

 "I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će novo vino proderati mješine pa će se i ono proliti i mješine će propasti.

 Nego, novo vino neka se ulijeva u nove mješine!"

 "I nitko pijuć staro, ne zaželi novoga. Ta veli se: 'Valja staro!'"