| Chapter 14 |
1 | Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. |
2 | K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'. |
3 | Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš? |
4 | Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko! |
5 | Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu, |
6 | skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa. |
7 | TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju. |
8 | Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu, |
9 | oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo. |
10 | Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada? |
11 | Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema', |
12 | al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće. |
13 | O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti, |
14 | - jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš. |
15 | Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku. |
16 | A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti, |
17 | u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao. |
18 | Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali, |
19 | k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku. |
20 | Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen. |
21 | Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja. |
22 | On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života." |