| Chapter 6 |
1 | Bjeite, sinovi Benjaminovi, isred Jeruzalema! U Tekoi zatrubite u rog, na Bet Hakeremu podignite bojni stijeg! Jer sa Sjevera se nadvija nesreća, propast velika. |
2 | Moe li se Kći sionska usporedit' s njenom tratinom? |
3 | K njoj dolaze pastiri sa stadima. Svud oko nje razapee atore, svaki pase na dijelu svome. |
4 | S njome zametnite sveti boj! Na noge! Navalimo usred dana! Jao nama, jer se dan naginje k zapadu, a večernje sjene duljaju! |
5 | Na noge! Navalimo usred noći, razruimo dvore njene!" |
6 | Jer ovako zbori Jahve nad Vojskama: "Oborite stabla njena, podignite nasip oko Jeruzalema, to je grad lai, u njemu je sve samo tlačenje. |
7 | Kao to iz studenca izvire voda, tako iz njega opačina izvire. U njemu se čuje samo nasilje i pustoenje, preda mnom su svagda bolesti i rane. |
8 | Popravi se, Jeruzaleme, da mi se dua od tebe ne odvrati, da te ne pretvorim u pusto, u zemlju nenastanjenu." |
9 | Ovako govori Jahve nad Vojskama: "Paljetkuj, paljetkuj kao lozu Ostatak Izraelov! Poput berača prui ruke među čokote!" |
10 | Komu treba da govorim, koga da opomenem da me sasluaju? Gle, uho im je neobrezano stog ne mogu čuti. Gle, riječ Jahvina postade im porugom, nije im mila. |
11 | Prepun sam gnjeva Jahvina, ne mogu vie izdrati! - Izlij ga, dakle, po djeci na ulici i na skupove mladića. Sve će ih obuzeti: mua i enu, starca i čovjeka zrele dobi. |
12 | Njihove će kuće pripasti drugima, a tako i polja i ene im. "Da, ispruit ću ruku svoju - govori Jahve - na stanovnike ove zemlje, |
13 | jer od najmanjega do najvećeg svi gramze za plijenom, od proroka do svećenika svi su varalice. |
14 | I olako liječe ranu naroda moga, vičući: 'Mir! Mir!' Ali mira nema. |
15 | Nek' se postide to gnusobu počinie, no oni vie ne znaju to je stid, ne umiju se vie crvenjeti. I zato će popadati s onima to padaju, sruit će se kad stanem kanjavati" - govori Jahve. |
16 | Ovako govori Jahve: "Stanite na negdanje putove, raspitajte se za iskonske staze: Koji put vodi k dobru? Njime pođite i naći ćete spokoj duama svojim! Al' oni rekoe: 'Ne idemo!' |
17 | I postavih im straare: 'Pazite na glas roga!' Al' oni rekoe: 'Nećemo paziti!' |
18 | Zato čujte, narodi, i vi pastiri stada njihovih! |
19 | Čuj, zemljo! Gle, dovodim zlo na ovaj narod, plod njihove pobune, jer oni ne sluahu riječi moje, Zakon moj odbacie. |
20 | to će mi tamjan koji dolazi iz ebe i trska mirisna iz zemlje daleke? Vae mi paljenice nisu drage, nisu mi po volji klanice vae." |
21 | Zato ovako govori Jahve: "Evo postavljam narodu ovome prepreke o koje će se spotaći, oci i djeca zajedno, poginut će susjed zajedno s prijateljem." |
22 | Ovako govori Jahve: "Evo dolazi narod iz zemlje sjeverne, puk velik die se s krajeva zemlje: |
23 | u ruci im luk i koplje, okrutni su, nemilosrdni; graja im buči kao more, jau na konjima, kao jedan za boj spremni protiv tebe, Kćeri sionska. |
24 | Kad saznasmo novost, ruke nam klonue, strava nas obuze, bol kao porodilju. |
25 | Ne izlazite u polja, ne idite na putove, jer mačevi dumanski prijete, uas sve uokolo. |
26 | Kćeri mog naroda, kostrijet pripai, pospi se pepelom, nariči k'o za jedincem tualjku pregorku. Jer će doći nenadano na nas pustonik. |
27 | Postavih te za ispitivača naroda mojeg da spozna i ispita putove njegove. |
28 | Svi su oni odmetnici najgori, okolo kleveću i mjed i eljezo, svi su pokvareni. |
29 | Mijeh sopće da bi vatra prodrla olovo, zalud se ljevač trudi da ga rastopi: ljaka se ne da izlučiti." |
30 | "Srebro odbačeno", tako ih zovu, jer ih Jahve odbaci! |