Chapter 13

  U Babilonu življaše neki čovjek po imenu Jojakim.

 On se oženi Suzanom, kćerju Hilkijinom, veoma lijepom i bogobojaznom.

 Njezini roditelji bijahu pravednici i odgojiše svoju kćer po Zakonu Mojsijevu.

 Jojakim bijaše vrlo bogat: uz kuću imaše vrt. Judejci se skupljahu kod njega jer bijaše poštovaniji od svih.

 One godine izabraše za suce dva starca iz naroda. O takvima reče Gospod: "Bezakonje izađe iz Babilona po starješinama, sucima koji su se smatrali upravljačima naroda."

 Ovi posjećivahu kuću Jojakimovu, i svi koji imahu kakvu parnicu obraćahu se njima.

 Kad bi se narod, oko podneva, razišao, Suzana bi dolazila šetati u vrt svog muža.

 Ona je dva starca svaki dan promatrahu gdje ulazi i šeta, pa je poželješe.

 Izgubiše od toga razum, odvratiše svoje oči od Neba i zaboraviše njegove pravedne sudove.

 Obojica njome ranjena, skrivahu jedan od drugoga svoju muku,

 jer su se stidjeli priznati svoju pohotu za njom,

 ali su živo nastojali da je svaki dan vide.

 Jednom se rastadoše rekavši: "Hajdemo kući, doba je ručku." I svaki ode na svoju stranu,

 ali se vratiše i nađoše na istom mjestu. Ispitujući se za povod, priznaše pohotu za njom, i tada ugovoriše priliku kad bi mogli zateći Suzanu samu.

 I dok su tako vrebali zgodan dan, uđe ona jednom, kao i minulih dana, samo sa dvije djevojke: htjede se okupati u vrtu, jer bijaše vruće.

 Ondje ne bijaše nikoga: osim ona dva starca, koji je, skriveni, vrebahu.

 Ona reče djevojkama: "Donesite mi ulja i pomasti pa zaključajte vrtna vrata da se okupam!"

 One učine kako im zapovjedi: zaključaše vrtna vrata te iziđoše na pokrajna vrata da donesu što im je zapovjedila; ništa nisu znale o starcima, jer bijahu skriveni.

 Čim djevojke izađoše, oni ustadoše i pritrčaše k njoj.

 "Evo, rekoše, vrtna su vrata zaključana, nitko nas ne vidi. Mi te se poželjesmo, podaj nam se i budi naša!

 Ako li nećeš, mi ćemo protiv tebe svjedočiti da je neki mladić bio s tobom i da si zbog toga udaljila od sebe svoje djevojke."

 Suzana zastenja: "Odasvud sam pritisnuta: učinim li to, smrt me čeka; ne učinim li, neću vam ruci umaći.

 Milije mi je da nedužna padnem u vaše ruke nego da sagriješim pred Gospodom."

 I povika iza glasa. Okrenuše vikati i oba starca na nju,

 a jedan potrča i otvori vrtna vrata.

 Kad ukućani čuše krikove u vrtu, dotrčaše na pokrajnja vrata da vide što se dogodilo.

 Pošto starci ispripovjediše svoju pripovijest, postidješe se sluge veoma, jer se o Suzani takvo što nikad ne ču.

 Sutradan se narod sabra kod Jojakima, njezina muža. Dođoše onamo starci, puni bezbožne namjere da Suzanu usmrte.

 Rekoše skupljenu narodu: "Pošaljite po Suzanu, kćer Hilkijinu, ženu Jojakimovu!" Poslaše po nju.

 Ona dođe sa svojim roditeljima, djecom i svim rođacima.

 A Suzana bijaše veoma ljupka i ljepolika.

 Kako bijaše pod koprenom, oni bezakonici narediše da skine koprenu da bi se nasitili njezine ljepote.

 Svi njezini plakahu, a tako i svi koji je gledahu.

 Oba starca ustadoše usred naroda i staviše joj ruke na glavu.

 Ona plačući, srca zaufana u Gospoda, pogleda prema nebu.

 Starci rekoše: "Dok mi šetasmo sami po vrtu, uđe ona sa dvije djevojke, zaključa vrtna vrata i otpusti djevojke.

 Priđe k njoj mladić koji bijaše skriven i leže s njom.

 Mi bijasmo u kutu vrta; videći to bezakonje, potrčasmo k njima.

 Vidjesmo ih zajedno, ali ne mogosmo uhvatiti mladića jer bijaše jači od nas pa otvori vrata i pobježe.

 Ali ovu uhvatismo i zapitasmo tko ono bijaše.

 Ne htjede nam kazati. Za to svjedočimo." Povjerova im zbor - tÓa oni bijahu starješine narodne, suci, i osudiše je na smrt.

 Suzana povika iza glasa: "Bože vječni, ti koji poznaješ tajne, koji znaš sve prije negoli se zbude,

 ti znadeš da su lažno svjedočili protiv mene. I evo umrijet' mi je, a da ne učinih ništa od onoga što je njihova pakost izmislila protiv mene."

 Gospod usliši njezin vapaj.

 Dok su je vodili u smrt, probudi Bog sveti duh mladog momčića Daniela.

 On povika iza glasa: "Ja sam čist od krvi njezine!"

 Sav se narod okrenu prema njemu i zapita: "Što si to kazao?"

 Stade posred njih i reče: "Tako li ste ludi, sinovi Izraelovi? Bez istrage i bez uvida u istinu osudiste kćer Izraelovu?

 Vratite se u sudnicu, jer lažno ovi svjedočiše protiv nje."

 Sav se narod brzo vrati, a starješine mu rekoše: "Dođi, sjedni među nas i reci nam, jer tebi Bog dade starješinstvo!"

 Tada im reče Daniel: "Rastavite daleko jednoga od drugoga, i ja ću ih ispitati."

 Rastaviše ih, pa Daniel dozva jednoga od njih i reče mu: "Stari zlikovče, sada dođoše na te grijesi koje nekoć učini,

 donoseći nepravedne presude, osuđujući nedužne i oslobađajući krivce, dok Gospod govori: 'Nedužna i pravedna da nisi ubio.'

 Sada, dakle, ako si ovu doista vidio, reci nam: pod kojim si ih drvetom vidio zajedno?" On odgovori: "Pod jednom trišljom."

 Daniel reče: "Zaista, slagao si na svoju glavu. Evo, Anđeo je Božji već dobio od Boga zapovijed da te rasiječe po sredini."

 I otpusti ovoga, a dade dovesti drugoga te mu reče: "Sjeme Kanaanovo, a ne Judino, ljepota te zaludila, strast ti srce okrenula!

 Ovako ste radili sa kćerima Izraelovim, a one su vam se od straha podavale. Ali se kći Judina ne podloži vašem bezakonju.

 Reci mi dakle pod kojim si ih drvetom zatekao zajedno!" On odgovori: "Pod jasikom."

 Daniel mu reče: "Pravo si i ti lagao na svoju glavu. Anđeo Božji čeka s mačem u ruci da te rasiječe po sredini te vas obojicu zatre."

 Tada sav zbor stade iza glasa vikati i blagoslivljati Boga koji spasava one što se u nj uzdaju.

 I okrenuše se protiv one dvojice staraca kojima je Daniel iz njihovih usta dokazao lažno svjedočenje.

 I učiniše njima kako u svojoj pakosti oni smisliše bližnjemu: pogubiše ih prema zakonu Mojsijevu. Tako onoga dana bi spašena jedna nedužna krv.

 Hilkija i njegova žena dadoše hvalu Bogu za svoju kćer Suzanu, a tako i Jojakim, muž njezin, i svi njezini rođaci, što se na njoj ne nađe ništa sramotno.

 I od onoga dana Daniel postade velik u očima naroda.