Chapter 4

  Dok su oni još govorili narodu, priđu im svećenici, hramski zapovjednik i saduceji,

 ozlovoljeni što uče narod i navješćuju - u Isusu - uskrsnuće od mrtvih;

 pograbe ih i bace u tamnicu do sutra jer već bijaše večer.

 Ipak mnogi od onih koji su čuli Riječ, povjerovaše te broj vjernika poraste nekako do pet tisuća.

 Sutradan se sastadoše u Jeruzalemu glavari, starješine i pismoznanci -

 i veliki svećenik Ana, i Kajfa, i Ivan, i Aleksandar, i svi od roda velikosvećeničkoga.

 Izvedoše apostole preda se pa ih stadoše ispitivati: "Kojom snagom ili po kojem imenu vi to učiniste?"

 Onda Petar pun Duha Svetoga reče: "Glavari narodni i starješine!

 Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnu čovjeku? Po kome je ovaj spašen?

 Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav!

 On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni.

 I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti."

 Kad vidješe neustrašivost Petrovu i Ivanovu, a znajući da su to ljudi nepismeni i neuki, bijahu u čudu; znali su ih, da bijahu s Isusom, ali

 videći gdje s njima stoji izliječeni čovjek, nisu mogli ništa protusloviti.

 Stoga zapovjediše da izađu iz vijećnice pa stadoše raspravljati:

 "Što ćemo s tim ljudima? Ta učinili su očit znak, poznat svim Jeruzalemcima, ne možemo ga nijekati;

 ali da se još više ne razglasi u narod, zaprijetimo im da nikomu živom o tom Imenu više ne govore."

 Pozvaše ih i zapovjediše im da podnipošto ne zbore niti naučavaju u ime Isusovo.

 Ali im Petar i Ivan odgovoriše: "Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga.

 Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo."

 Ali oni ne našavši kako da ih kazne, opet im zaprijete pa ih otpuste poradi naroda jer su svi slavili Boga zbog onoga što se dogodilo.

 Jer čovjeku na kom se dogodi čudo ozdravljenja bijaše više od četrdeset godina.

 Otpušteni, odoše svojima i javiše što im rekoše veliki svećenici i starješine.

 Kad su oni to čuli, jednodušno podigoše glas k Bogu i rekoše: "Gospodine, ti si stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima!

 Ti si na usta oca našega, sluge svoga Davida, po Duhu Svetom rekao: Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju?

 Ustaju kraljevi zemaljski, Knezovi se rotÄe protiv Gospodina i protiv Pomazanika njegova.

 RotÄe se, uistinu, u ovome gradu na svetog Slugu tvoga Isusa, kog pomaza, rotÄe se Herod i Poncije Pilat zajedno s narodima i pucima izraelskim

 da učine što tvoja ruka i tvoja volja predodredi da se zbude.

 I evo sada, Gospodine, promotri prijetnje njihove i daj slugama svojim sa svom smjelošću navješćivati riječ tvoju!

 Pruži ruku svoju da bude ozdravljenja, znamenja i čudesa po imenu svetoga Sluge tvoga Isusa."

 I pošto se pomoliše, potrese se mjesto gdje bijahu sabrani, i svi se napuniše Duha Svetoga te stanu navješćivati riječ Božju smjelo.

 U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko.

 Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost.

 Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili

 i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao.

 A Josip, od apostola prozvan Barnaba, što znači Sin utjehe, levit, rodom Cipranin,

 posjedovaše jednu njivu; proda je pa donese novac i postavi pred noge apostolima.